MS je kronična i progresivna upalna bolest koju karakterizira pojava upalnih lezija na više mjesta u središnjem živčanom sustavu (SŽS). U lezijama prevladavaju demijelinizacija i propadanje aksona. Obično se pojavljuju prvenstveno u vidnom živcu, periventrikularnoj bijeloj moždanoj tvari i kralježničnoj moždini, ali mogu zahvatiti i druga područja, tj. sivu tvar u kori velikog mozga i dubokim jezgrama, uzrokujući neurološka oštećenja i onesposobljenost.1
Patofiziološki se u upalnim lezijama pronalaze prvenstveno demijelinizacijske promjene, dok su neuroni relativno očuvani, a dolazi i do propadanja oligodendrocita i patološke aktivacije astrocita, što dovodi do nastanka ožiljaka. Te se lezije obično nazivaju „plakovima“.2
Iako etiologija bolesti nije do kraja razjašnjena, ispitivanja potvrđuju hipotezu da se radi o autoimunoj bolesti, s obzirom na to da se javlja kod genetski osjetljivih osoba nakon kontakta s određenim okolišnim faktorima u točno određenoj životnoj dobi, primjerice nakon prethodne infekcije Epstein-Barrovim virusom ili nedostatka vitamina D (tablica 1). Stoga prevladava pretpostavka da genetski faktori, poput nekih varijanti alela klase II humanog leukocitnog antigena (HLA), zajedno s okolišnim faktorima, pridonose promijenjenom imunosnom odgovoru koji uzrokuje upalu i demijelinizaciju s naknadnim gubitkom neurona.3-11
Tablica 1 – Glavni okolišni faktori rizika koji pridonose pojavi multiple skleroze (prilagođeno).11
1. Pedrosa R, et al. Introdução à Esclerose Múltipla. Lisboa: Grupo de Estudos de Esclerose Múltipla; 2010. | 2. Sá MJ. Neurologia Clínica: Compreender as doenças neurológicas. 1ª Edição. Porto: Edições Universidade Fernando Pessoa. | 3. Kobelt G, et al. Acess to innovative treatments in multiple sclerosis in Europe, 2009. | 4. Hafler DA, et al. Multiple sclerosis. Immunol Rev. 2005 Apr; 204:208-31. | 5. Multiple sclerosis in Europe - http://www.emsp.org/wp-content/uploads/2015/08/MS-in-EU-access.pdf. | 6. Figueiredo J, et al. MS Prevalence and Patients' Characteristics in the District of Braga, Portugal. 2015. | 7. de Sá J. Incidence of multiple sclerosis in Northern Lisbon, Portugal: 1998–2007. 2014. | 8. Immunopathology of multiple sclerosis, Nature Reviews 2015. | 9. Olsson T, et al. Interactions between genetic, lifestyle and environmental risk factors for multiple sclerosis, Nature Reviews Neurology volume 13, pages 25–36 (2017) | 10. SPN - Sociedade Portuguesa de Neurologia - https://www.spneurologia.com. | 11. Filippi M, et al. Multiple Sclerosis. (2018) 4:43
Multipla skleroza (MS) obično se definira kao upalna bolest čija je glavna patofiziološka značajka stvaranje demijelinizacijskih lezija u središnjem živčanom sustavu (SŽS).1,20 Pojava demijelinizacijskih lezija predstavlja završni stadij različitih patoloških procesa, uključujući poremećaj propusnosti krvno-moždane barijere, višežarišnu upalu, gliozu, demijelinizaciju, remijelinizaciju i degeneraciju neurona i aksona.1-3
Kombinacija više genskih i okolišnih faktora kod MS-a pokreće stvaranje i ulazak višestruko aktiviranih T-limfocita u krvotok, što destabilizira imunoregulacijske procese u perifernoj krvi i lokalno u SŽS-u.1,4
Nakon periferne aktivacije, autoreaktivni T‑limfociti (uglavnom CD4+ T-limfociti usmjereni na mijelin) mijenjaju propusnost krvno-moždane barijere i tako omogućuju ulazak potencijalno patogenih T‑limfocita u SŽS. Nakon ulaska u SŽS, te stanice izazivaju upalni odgovor uz stvaranje upalnih citokina i regrutiranje drugih stanica uključenih u upalu (B-limfociti, makrofagi i mikroglija).1,4,5
Migracija upalnih stanica kroz krvne žile, koja je nužna za pokretanje upale u SŽS-u, odvija se putem adhezijskih molekula prisutnih na površini leukocita, koje se vezuju za odgovarajuće receptore na vaskularnim endotelnim stanicama. Pritom važnu ulogu imaju i proteolitički enzimi (osobito matriksne metaloproteinaze) i njihovi induktori te povećana ekspresija integrina i adhezijskih molekula, poglavito međustaničnih adhezijskih molekula-1 (ICAM-1) i vaskularnih staničnih adhezijskih molekula (VCAM).3,11,12
U početnoj fazi upalnog procesa u SŽS-u dolazi do indukcije astrocita, endotelnih stanica mikroglije, koji zatim eksprimiraju antigene glavnog kompleksa tkivne podudarnosti (MHC), prvenstveno skupine I (MHC-I). Oni djeluju kao stanice koje prezentiraju mijelinske antigene stanicama imunosnog odgovora, koje pak potiču i održavaju upalu u SŽS-u te mijenjaju propusnost krvno-moždane barijere. Ovu upalnu reakciju uglavnom kontroliraju upalni citokini, uključujući interleukin (IL)-2, interferon gama i faktor tumorske nekroze alfa (TNFα).4,6 Budući da te citokine proizvode Th1-limfociti, pretpostavlja se da kod MS-a dolazi do neravnoteže između Th1 i Th2-limfocita (koji proizvode protuupalne citokine IL‑4 i IL-5), pri čemu prevladava populacija Th1-limfocita.7-8
Znanstveni dokazi također otkrivaju ulogu B-limfocita, plazma stanica i stanica prirođenog imunosnog sustava u razvoju multiple skleroze.9,10 B-limfociti pokreću upalni proces kod MS-a stvaranjem antimijelinskih protutijela, što za posljedicu ima nakupljanje imunoglobulina i pojedinih sastavnica aktiviranog sustava komplementa u blizini upalne lezije.9
Proces demijelinizacije usporava prijenos električnih impulsa duž aksona jer uzrokuje prekid prijenosa u područjima demijelinizacijskih plakova. Istodobno s tim procesom, aktiviranjem fizioloških mehanizama korekcije dolazi do remijelinizacije, no ona nije učinkovita jer zbog aktivnog uništavanja oligodendrocita oni preostali gube sposobnost proliferacije kojom bi mogli uspješno odgovoriti na proces usporedne demijelinizacije.10,11
Kao rezultat toga, progresivni i opetovani upalni procesi koji nisu dovoljno kompenzirani mehanizmima popravka i regulacije (proces remijelinizacije) uzrokuju trajne lezije koje ne oštećuju samo oligodendrocite i mijelin, nego i aksone, dajući ovoj bolesti neurodegenerativna obilježja.9
Iz navedenog se može zaključiti da su kod MS‑a prisutne dvije komponente bolesti - upalna i degenerativna. Međutim, još uvijek nije u potpunosti razjašnjeno u kojoj se mjeri odnos između te dvije komponente bolesti razlikuje od bolesnika do bolesnika ili tijekom progresije bolesti.5,9
1. Compston A, et al. Multiple sclerosis. Lancet. 2008; 372: 1502–17. | 2. Dutta, et al. Mechanisms of Neuronal Dysfunction and Degeneration in Multiple Sclerosis. Prog Neurobiol. 2011 Jan; 93(1): 1–12 | 3. Trapp BD, et al. Multiple sclerosis: an immune or neurodegenerative disorder? Annu Rev Neurosci 2008; 31: 247–269. | 4. Guimarães J, et al. Doenças Inflamatórias e Desmielinizantes do Sistema Nervoso Central. Neurologia Clínica. Compreender as Doenças Neurológicas (Sá MJ, coord.) 2009;285 – 333; 306-308. Porto. Edições Universidade Fernando Pessoa. | 5. Lassman H. Mechanisms of multiple sclerosis. Drugs Discovery Today 2005, 2 (4), 447-452. | 6. Wu GF, et al. E. The immuno-pathophysiology of multiple sclerosis. Neurol Clin 2011; 29(2): 257–278. | 7. Glass CK, et al. Mechanisms Underlying Inflammation in Neurodegeneration. Cell 2010; 140(6): 918–934. | 8. Lassmann H, et al. The Immunopathology of Multiple Sclerosis: An Overview. Brain Pathol 2007;17: 210–218. | 9. Sá MJ. Neurologia Clínica: Compreender as doenças neurológicas, 2009. | 10. Disanto G, et al. The evidence for a role of B cells in multiple sclerosis. Neurology 2012; 78: 823-832. | 11. Weiner HL. The Challenge of Multiple Sclerosis: How Do We Cure A Chronic Heterogeneous Disease? Annals of Neurology 2009; 65 (3): 239-248.
Biogen-144694 | Siječanj 2022.